Svima nam se, prije ili kasnije, u životu dogode stvari kad vam mozak, jednostavno, eksplodira. Pokušavate poredati neke stvari, hronološki, logički ili na neki drugi način, ali vam to ne uspije. I onda vam se u glavi upali crvena lampica i mozak jednostavno kaže "ja dalje ne mogu".
Dešavanja u Narodnoj skupštini RS u ponedjeljak, prilikom usvajanja Zakona o radu po hitnom postupku, za mene je bio jedan od tih momenata. Jednostavno, sastavile se boje, stopilo se bijelo i crno, pomiješala se logika, zamutilo se, pomračilo i sve se pretvorilo u neko teško neprozirno sivilo.
Prvo, zašto zakon po hitnom postupku? Za to nije bilo nikakvog zakonskog opravdanja, ma šta ko rekao. Drugo, kako shvatiti sve ono što se dešavalo Ranki Mišić? S jedne strane skupštinsko obezbjeđenje vuklo je jednu ženu po podu, nemoćnu da se odbrani, a s druge činjenica je da je incident izazvala sama jer je dobila pravo obraćanja Skupštini iako nije na to, ako ćemo pošteno, niti imala pravo, a onda je, umjesto da sačeka obraćanje na govornici, počela da galami iz klupe... A ako su opozicionari toliko zgroženi onim što se desilo, što su stajali ne preduzimajući ništa? A šta kada "njihovi" ženama govore da im cure silikoni? I kako shvatiti Sindikat? Činjenica je da su radnici ugroženi, obespravljeni i uniženi, ali tamo su bili predstavnici onih koji rade u javnim službama, za čiji posao bi radnik na fabričkoj traci dao sve, i pola plate, i pola plaćenog godišnjeg odmora ako treba, samo da se s njima može mijenjati. Koliko je radnika u javnoj službi posao dobilo na konkursu, a koliko, narodski rečeno, preko štele? Pa onda, kako podržavati vlast u najsiromašnijoj i najkorumpiranijoj zemlji Evrope, a kako podržavati opoziciju, nesposobnu, lijenu i arhaičnu, koja bi radila sve isto, možda i gore, kada bi sama došla na vlast...?
U ljudskoj je prirodi da vam ne može biti svejedno. Čovjek mora osjetiti neku pripadnost, osjećaj zadovoljenja pravde ili osjećaj da se dešava nešto nepravedno. Osjećate da se morate svrstati negdje, stati uz neki ideal, uz neku ideju ili ličnost koja vas inspiriše i onda, tako ujedinjeni, mijenjati društvo, popravljati stvari, težiti boljem i pravednijem.
Poslije svega ovog bolje razumijem ono pola države što na izbore ni ne izlazi, uz onu zloslutnu rečenicu, tešku kao olovo: Svi su oni isti.