Kada radnici počnu štrajkom tražiti svoja prava, još kada se odluče da počnu štrajk glađu, onda znači da im je situacija postala nepodnošljiva. U bar četiri firme iz FBiH u zadnjih desetak dana stanje je doseglo vrhunac.
Rješavanje problema, prije vrhunca, treba zajednički da nađu tri partnera, a to su vlast koja treba da obezbijedi uslove za privređivanje, poslodavci gdje je u dosta slučajeva država vlasnik preduzeća, a na trećoj strani je sindikat. Osnovna zadaća te treće strane je da zaštiti prava radnika. Jasno je da sindikat ne može sam rješavati sve i da se u zaštitu prava moraju uključiti državne institucije koje će kažnjavati "loše" poslodavce, ali je isto tako jasno da se sindikalna borba svela gotovo samo na davanje savjeta radnicima.
Kod nas se sindikat aktivira kada se desi štrajk i šalje saopštenja podrške, jedno po jedno kako se gdje obustavi rad, mada bi trebalo da bude toliko jak partner da može čak spriječiti situaciju u kojoj dolazi do grla, pa se na ulici uposlenici moraju sami boriti za svoja prava.
Jedinstvene aktivnosti nema. Nema ni zajedničkih protesta kojima će vlasti, prije svega, pa i poslodavcima biti poručeno da je stanje daleko od normalnog. Pregovori očito ne daju rezultat, a njih se sindikat grčevito drži, pa se povlači čim im se nešto obeća.
Savez samostalnih sindikata BiH je koncipiran tako da sve odluke donose granski sindikati tako da je predsjednik Saveza tu, izgleda, samo figura. Granskih sindikata je puno i jednom u dvije godine se slože da imaju problem. Ukrupnjavanje grana je nikad realizovana ideja. Vjerovatno su draže pozicije od bolje organizovanosti sindikata, postavljanja jasnijih ciljeva i kvalitetnije borbe.