Za nešto manje od 30 dana uvjerićemo se da sindikat, koji je po definiciji profesionalna organizacija koja ima za cilj da brani zajedničke interese svojih članova, nije izgubio smisao u poslijeratnoj BiH.
Sindikalni čelnici biće u centru zbivanja jer će obilježavati 1. maj - Dan rada i tako pokazati da njihovo postojanje ima neki smisao.
Za 1. maj će se radnici "Vitezita", koji danonoćno već sedmicu dana pred zgradom Vlade FBiH traže svoja prava, uvjeriti da sindikat ne čine samo profesionalni, ali besposleni zaštitnici radničkih prava. Dok radnici veselo budu okretali janjce na livadama, a navečer se čelnici sindikata na vijestima budu osvrtali na ugorožena radnička prava, biće svima jasno da sindikat nije kao i vlast otuđen centar moći, da sindikalci nisu uljuljkani u svoje masne plate, dnevnice, sindikalne regrese, plaćene godišnje odmore, naknade za prekovremeni rad. Da nije 1. maja, niko ne bi mogao reći nijednu konkretnu stvar zašto svakog mjeseca plaćamo članarinu za sindikat.
U poslijeratnom periodu u FBiH na čelu sindikata mijenjali su se Sulejman Hrle, Edhem Biber i Ismet Bajramović, a slično je i u RS. Prilikom svake primopredaje kao "deža vu" ponavljali su se uvodni govori novih sindikalnih lidera. Svaki sindikalni čelnik vatreno je govorio o ugroženim pravima radnika i najavljivao generalni štrajk, do kojeg nikad nije došlo, a neće ni doći ako ga budu organizovali profesionalni zaštitnici radničkih prava koji su uspjeli samo da zaštite sebe i svoj položaj.
Maksimalni domet sadašnje garniture sindikalnih čelnika je organizacija prvomajskih uranaka.