Škole u BiH često stignu u žižu javnosti zbog vršnjačkog nasilja... tako se, po pravilu, nađu dvojica, trojica grmalja koji se dočepaju dvostruko slabijeg kolege pa ga danima, mjesecima, maltretiraju sve dok to ne stigne do medija koji su, nerijetko, jedini način da se to nasilje zaustavi.
Oni slučajevi koji, pak, ne dospiju do medija često traju sve dok žrtva ne završi ili napusti školu ili čak i promijeni grad.
Kad se sve to sabere i oduzme, loptica se uvijek vrati na porodicu kao osnovnu ćeliju društva iz koje određeno ponašanje i potiče.
Ali, šta kada ta ista porodica, odnosno glava kuće, krene na roditeljski sastanak i umjesto dobrog ponašanja sa sobom ponese sjekiru u kesi?
To nije nikakva scena iz tinejdžerskog horor filma, nego brutalna realnost iz jedne sarajevske srednje škole i to jer je nečija kćerka bježala sa časova, a profesor se "drznuo" da to spomene kao problem.
Kako očekivati fer-plej i pristojno ponašanje od djece kad jedan roditelj koji im treba da bude uzor, krene sjekirom na profesora? Očito je problem daleko dublji i očito je nešto trulo tamo gdje je neko odavno zaboravio da zaviri - u sam sistem.
Naime, već dugo školske klupe i dvorišta su mjesta nasilja i brutalnosti i svako normalan se pita - stigli smo do sjekire, šta je sljedeće? I da, nikakav okrugli sto na tu temu neće riješiti problem, samo ćemo baciti pare na bla, bla truć rasprave.