Kada su evropske integracije BiH u pitanju, 2012. godina je još jedna u nizu koju su nam pojeli skakavci.
Međutim, mnogo je tužnija činjenica da su nam skakavci pojeli i sve ostalo - 2012. godina će, poput i onih godina prije nje, biti godina u kojoj se nije desilo ništa vrijedno pomena.
Kao i dobar dio građana, pripadam generaciji koja je djetinjstvo provela u ratu, mladost u poslijeratnom oporavku, a ulazeći u srednje godine polako shvatamo da nas u narednim godinama i decenijama teško čeka nešto bolje. Polako se mirimo sa činjenicom da smo generacija zaglavljena na tromeđi ratova, nacionalizama i korupcije, i da smo taoci nesposobnih i korumpiranih elita bez vizije i cilja kuda i kako naprijed.
Tranzicija nigdje nije prošla bezbolno i bez nepravde. Međutim ne znam da se negdje desilo toliko raslojavanje kao ovdje kod nas, u BiH, ali i na cijelom prostoru bivše Jugoslavije. Gdje je još toliko predratnih portira, kurira i vozača kroz ratno profiterstvo i tranzicionu privatizaciju preraslo u multimilionere sa debelim bankovnim računima na Kipru? I gdje se još ti i takvi ljudi slave kao nacionalni idoli i heroji, kao u bivšoj Jugoslaviji, umjesto da zaglave u zatvoru?
Čini mi se da su politička trvenja među balkanskim političarima samo dimna zavjesa koja prekriva njihov zajednički interes - da zemlje zapadnog Balkana nikad ne uđu u EU, jer bi tada sigurno morali polagati račune za ono šta su radili tokom protekle dvije decenije.
Ali, ne možemo za sve što nam se dešava kriviti političare i ekonomske elite. Naprijed ćemo moći tek kada uspostavimo konsenzus o tome šta zaista želimo. U suprotnom, i naredne godine će biti dobre samo za skakavce.