Prije nekoliko godina na šalterima CIPS-a građani BiH padali su u nesvijest zbog cjelodnevnog čekanja da zamijene lične karte. Rokovi za zamjenu produžavani su nekoliko puta, građani su ostavljali otiske prstiju, a sami sebe nisu mogli prepoznati na skeniranim fotografijama.
Sve to pretrpjeli su zarad bezbjednosti i zaštite ličnih podataka po evropskim standardima. Sve žalbe upućene Direkciji CIPS zbog propusta u radu sa strankama završavane su objašnjenjem da to nije njihova greška, te da su na šalterima radnici MUP-ova u BiH. Da je iko sumnjao u poštenje zaposlenih u MUP-u, vjerovatno se ni zamjena ličnih karata ne bi vršila po automatizmu, jer je svako ko je u mutnom ulovio lične dokumente prije CIPS projekta automatski ubačen u bazu podataka, bez obzira na koji je način došao do takvih dokumenata. U ratnoj i poslijeratnoj magli prodavano je sve i svašta, pečata je bilo u izobilju, a savremena tehnologija skenirala je sve, od rodnog lista do univerzitetske diplome. Direkcija CIPS uspjela je napraviti sistem i uvezati lične podatke građana na prostoru cijele BiH, ali reformu svijesti korumpiranih među policijom teško je bilo sprovesti. Baza podataka CIPS-a sada bi mogla poslužiti za istragu ko je i kada zloupotrebljavao ove podatke, jer se tačno zna ko po zakonu ima pravo pristupa ovoj evidenciji. Posljednji je čas da se zakonodavac preispita da li je suviše širok krug ljudi koji imaju pristup ovoj bazi i da osposobi institucije za zaštitu ličnih podataka građana koje oni sami plaćaju iz budžeta.