Neko je ovih dana spomenuo da ove naše studente niko iz letargije ne može izvući da ih ne udariš po džepu e onda su složni, jedinstveni, protestuju, bore se za svoja teško povrijeđena prava, glume mučenike kojima su oduzete šanse za budućnost, učenje i sjajnu karijeru.
I naravno, po ustaljenom principu i simbolici, tačno u podne se sastanu i pravac zgrada Vlade - njih dvije hiljade.
Nose transparente, zvižde, protestuju i ljute se. Ljute se na premijera koji im je rekao: `Učite, a ne protestujte`, i još im na kraju i ponudio sniženje cijena. Ali ništa, biće kako oni hoće ili nikako, tako su, kažu, zajednički odlučili. Vrlo interesantno je da su dvije političke partije, SDS i radikali, zdušno podržale protest studenata. Podsjetimo da je za vrijeme SDS-a i Milovana Pecelja bilo skoro nemoguće dogovoriti bilo kakav razgovor, a kamoli postići neki dogovor, a da su reforme bile misaona imenica.
Zaboraviše studenti da univerziteti prolaze duboku, istorijsku, reformu, da su prošli provjere, da se integrišu, da uvode nove nastavne planove i programe, da se ukida tezgarenje... Zaboraviše da su plaćanja oslobođene sve na bilo koji način ugrožene kategorije i da studenti koji polože sve ispite u roku prelaze na budžet. Dakle, plaćaju ponavljači.
Smetnuše s uma da studentsko liderstvo u drugim zemljama gradi demokratiju u državi, a ne skače samo kad je riječ o parama. Spomenuše Ameriku, a ne znaju da tamošnji studenti cijeli život otplaćuju studije. Ali, na stranu sva priča i Dodikova i studentska, recept je vrlo jednostavan - uči i nema razloga za protest. Ideš na budžet.