Vijeće za ratni zločin beogradskog Okružnog suda osudilo je četvoricu "škorpiona" na ukupno 58 godina zatvora, jer su strijeljali Safeta Fejzića, Admira Alispahića, Sidika Salkića, Smajila Ibrahimovića, Dinu Salihovića i Jusu Delića iz Srebrenice.
Petooptuženi za ovaj stravični zločin oslobođen je, jer, kako je rečeno, nije bilo dokaza. Aleksandar Medić, koji je `samo pomagao` u ovom zločinu, dobio je za svoju `suzdržanost` pet godina, dok je pokajnik Pero Petrašević, koji je jedini priznao da je strijeljao, dobio 69 godina. Idejni tvorac operacije i stravičnog snimka Slobodan Medić dobio je 20 godina, kao i njegov prezimenjak Branislav.
U vrijeme dok su bili `neosuđivani, porodični i mladi ljudi`, zloglasna družina strijeljala je šestoricu civila, od kojih su trojica bili maloljetnici. Prije nego što su ih strijeljali, prvo su ih zvjerski mučili.
Presuda je zatekla sve. Uspomena u obliku video-snimka o zločinačkom divljanju `škorpiona`, koji je obišao svijet, nije bila dovoljna da svi optuženi i saučesnici dobiju maksimalne kazne zatvora.
Apsurdi u pravosuđu nisu nikakva novina, ali oslobađanje nekog jer nije direktno pucao, nego stajao po strani i mirno posmatrao teško je prihvatiti i svariti.
Ako je neko, na direktan ili indirektan način, dio zvjerskog mučenja i strijeljanja šestorice civila, oslobađajuće ili presude od pet godina su, u najmanju ruku, sramotne.
Jedina primjerena kazna za zločin u Trnovu, kako je to kratko i jasno ocijenio prvi čovjek Srbije, je ona najstroža i najduža. Ništa manje i ništa drugačije.
Jer, reče Boris Tadić, posljedice koje je ovaj zločin ostavio na bh. društvo su nesagledive, pa je primjerenija kazna morala bar da ih ublaži, jer se neće i ne može zaboraviti.
Vjera u istinu, pravosuđe i zasluženu kaznu još jednom je snažno uzdrmana činjenicom da je, zaista, vrlo moguće izmaći se ruci pravde ili je jedva i osjetiti.
Porodice strijeljanih mladića, koje posljednjih 12 godina prolaze pakao, očajne su jer presuda nije ni pravedna ni maksimalna za ono što je urađeno njihovoj djeci i braći.
Iako nikakva presuda ovozemaljskih sudova nije dovoljna da istrgne bol i obriše suze majki ubijene djece, pravda bi im podarila bar vjeru da zločini uvijek bivaju kažnjeni. I niko ko je dio priče o egzekuciji civila ne bi trebalo da se išeta iz sudnice ili će, pak, to uraditi za pet godina.
Kao da nije bilo dovoljno što su se deset godina mirno šetkali okolo i spavali snom pravednog, čuvajući u ličnoj videoteci snimak svog bolesnog uma.
Sudeći po presudi, izgleda da nije.