Ako i nakon 16 godina od završetka ratnih sukoba na našim prostorima, koji su nas unazadili u svakoj sferi, u BiH postoji jedno jedino mjesto gdje učenici ne smiju da se opredijele da u školi žele da uče vjeronauku, sramota je svih nas i kompletnog društva jer smo to dozvolili.
Pravo na slobodu vjere bi u svakoj državi, pa tako i u ovoj našoj, trebalo da bude jedno od osnovnih građanskih prava, kao što je i pravo na slobodu ili pravo na slobodno izražavanje i slično.
Međutim, čim se u BiH povede razgovor među političarima, običnim ljudima pa čak i među djecom, o vjerskim i nacionalnim pravima, obavezno dođe do sukoba jer se na kraju ipak ispostavi da uprkos priči da svi poštuju vjerska prava onog drugog, u stvarnosti nije tako.
Posljednji takav primjer jeste slučaj zabilježen u Tuzlanskom kantonu, gdje se učenici čak i ne smiju prijaviti da žele pohađati pravoslavnu vjeronauku, dok drugi učenici, i to u velikom broju, redovno i bez ikakvih problema pohađaju islamsku vjeronauku.
Nakoliko mjeseci ranije sličan skanadal potresao je javnost kada je kantonalni ministar obrazovanja i nauke u Sarajevu odlučio da ocjena iz vjeronauke ne ulazi u prosjek ocjena, iako je obavezan predmet kao i svi ostali.
Ovakvi slučajevi najbolje pokazuju koliko je bh. društvo još podijeljeno i koliko će nam vremena biti potrebno da vjeronauka postane predmet kao i svaki drugi, jer on u stvari to i jeste. Vjeronauka se predaje, uči i ocjenjuje kao i svaki drugi predmet u školi, i ne bi trebalo drugačije ni da se posmatra.