Već je postalo otrcano govoriti o nezainteresiranosti bh. političara za probleme građana, ali slučaj "Čapljina" je kap koja je prelila čašu, te su čapljinski Bošnjaci bili prisiljeni uzeti stvari u svoje ruke. Zbog prividne nezainteresiranosti vlasti HNŽ bošnjački povratnici u Čapljini najprije su prestali slati svoju djecu na nastavu u OŠ "Čapljina" da bi ih naposljetku ispisali iz te škole i sada ih šalju na nastavu u 30 km udaljeni Mostar.
Bošnjaci su to prvenstveno učinili jer nisu htjeli da se njihova djeca po nacionalnoj osnovi odvajaju od Hrvata, ali i zbog toga što su bošnjački osnovci Čapljine dobili na korištenje prostorije Đačkog doma, u kojem je za vrijeme rata bilo zatvarano nehrvatsko stanovništvo Čapljine.
Djeca tako preko 20 dana nisu išla na nastavu, a da se nitko iz Ministarstva obrazovanja HNŽ nije zabrinuo zbog toga. Ministar obrazovanja Esad Dželilović se skrivao i od medija i od roditelja. Pa čak ni kad su ogorčeni roditelji ispisali svoju djecu iz OŠ "Čapljina", Dželilović se nije udostojio obratiti javnosti.
Roditeljima su bošnjački dužnosnici u Vladi HNŽ čak kazali da se "ne bune previše jer su u Čapljini svakako manjina". I tu leži suština priče.
Naime, da su se bošnjački političari u HNŽ, pa tako i Esad Dželilović, zauzeli za rješavanje slučaja "Čapljina", onda bi Bošnjaci u drugim dijelovima FBiH morali isto to omogućiti tamošnjim malobrojnim Hrvatima. Praveći se da problem u Čapljini ne postoji, politička elita se pravi da sličnih problema nema nigdje u BiH, a postoje u gotovo svakom gradu. Gurajući probleme pod tepih ne rješavamo ništa jer oni kad-tad moraju ugledati svjetlo dana.