Zlatko Lagumdžija, predsjednik SDP-a, koji u ovom trenutku ne drži nijednu državnu funkciju u BiH, je u Njujorku iskoristio infrastrukturu diplomatske misije BiH pri UN-u i ambasadora, koji je inače njegov stranački kolega, da sebi ugovori više bilateralnih susreta s ambasadorima u UN-u.
Ambasador Ivan Barbalić je čak, umjesto da prisustvuje sjednici Savjeta bezbjednosti, što mu je i u opisu radnog mjesta, nosio Lagumdžijine kofere s aerodroma u Njujorku i vjerovatno mu pomogao da se smjesti u hotel.
Ne osporavajući niti Lagumdžiji niti bilo kome drugome pravo da se viđa s bilo kim i razgovara o čemu god želi, mora se postaviti pitanje da li poreski obveznici plaćaju diplomatsko-konzularnu mrežu BiH u inostranstvu kako bi ona bila produžena ispostava jedne političke partije i njenog šefa. Čak i ako se gospodin Lagumdžija već vidi u fotelji ministra inostranih poslova BiH, trebalo bi da poštuje važeće procedure i propise, po kojima je zabranjeno koristiti diplomatsku mrežu za ugovaranje privatnih susreta i bez odobrenja iz MIP-a. Posebna je ironija da je jednu takvu instrukciju izdao upravo ministar Sven Alkalaj. Ironično je upravo zbog toga što su Alkalaj i njegov stranački šef Haris Silajdžić do te mjere zloupotrebljavali institucije BiH za privatne i stranačke svrhe da ovaj Lagumdžijin čin može izgledati totalno bezazleno. Kao i nebrojeno puta dosad, pokazuje se koliko je BiH apsurdna i nemoguća zemlja, u kojoj je moguće da svako po svom nahođenju koristi državnu infrastrukturu kao da je stranačka i propagira svoje lične i stranačke interese, srozavajući i ono malo ugleda zemlje u svijetu koji je ostao. Možda se zaista ispostavi na kraju da će najviše štete ovoj zemlji nanijeti upravo oni koji se u nju najviše kunu.