Termin "nepoznati počinitelj ili više njih" obično se koristi u crnoj kronici, no u Mostaru je on prošli vikend stavljen u sasvim novi kontekst. Naime, nepoznati počinitelj ili više njih ilegalno je postavio spomenik kod gradske Vijećnice u Mostaru, gdje spomenici niču ko gljive poslije kiše.
Vjerujem da je u ovom slučaju bilo više nepoznatih počinitelja i barem jedan kamion, jer nije lako dovući onoliki kameni ljiljan, a da te "niko ne vidi". Trebalo bi ih donijeti još barem 20 novih, pa postaviti sve jedan do drugog, dobro stisnuti, da se ne vidi što na kojem piše. Možda bi tada okončao suludi rat spomenicima kojima se puca po Bulevaru. Kad kreneš bh. cestama uzduž i poprijeko, primjerice "Perića pravcem" prema Ljubuškom, na svakih 20 metara obilježje. Tu obitelj donese svijeću i cvijeće najmilijima što stradaše u prometnim nesrećama. Tako i prema Bosni i tako svugdje. Ljudi ne traže dozvola, već kako im srce nalaže, postave obilježje ondje gdje je njihov neko ispustio dušu. Tako i onaj drveni križ kod Vijećnice stajaše godinama na mjestu gdje je sedam momaka pripadnika Vojne policije HVO-a pokošeno rafalom u ratu. Gradonačelnik odluči da ga se zamijeni stećkom da nikom ne bode oči i tu započe drugi rat. Zbog kamena na mjestu stradanja nečijih sinova ne bi se trebali praviti problemi i postavljati drugi - inat spomenici, bez obzira jesu li poginuli bili u HVO-u ili Armiji... Protiv spomenika nemam ništa, protiv inata imam štošta, pogotovo ako je on iskonstruiran u kuhinjama onih kojima neredi u Mostaru odgovaraju. Mostar je primjer pozitivnoga. Za dvometarskog snijega, kada istočni Mostar nije imao struje, u zapadnom Mostaru Hrvati su otvarali vrata Bošnjacima da se ugriju i okrijepe toplom juhom. Bilo je to samo mjesec dana prije početka incidenta sa spomenicima. Niko to ne spominje sada. Nije poželjno u vrijeme kada treba postići dogovor oko izbora u Mostaru i u vrijeme kada se bliže izbori.