Sjednica Helsinškog komiteta naglo je prekinuta, nakon što više niko u sali nije mogao da se koncentriše na redovna pitanja poslije potresnog dokumentarca o životu i smrti jednog mladića, koji je u iščašena vremena pokazao da čovjek uvijek, bez obzira na okolnosti, mora biti na prvom mjestu.
U ime tog svetog postulata, Srđan Aleksić, glumac amater, plivač i čovjek nadasve, dao je svoj život u 27. godini. Ubili su ga neljudi, jer se usudio da brani svog druga - Bošnjaka. I u tako teškom trenutku, svjestan Srđanovog svetog čina, njegov otac još je te 1993. godine na smrtovnici napisao - `umro je vršeći svoju ljudsku dužnost`.
Srđana su ubili, ali njegovo djelo je ostalo. U ta luda i ružna vremena, kad su čovjekoljublje zamijenile neke druge, izopačene vrijednosti, bio je to rijedak primjer herojstva. Umjesto Srđana, u to vrijeme za heroje su češće smatrali ubice i kriminalce.
Na sreću, vremena se ipak mijenjaju i poslije 14 godina, Srđanov čin doživio je moralnu satisfakciju, posthumnom poveljom Helsinškog komiteta. Ta žrtva, ma koliko bila teška i nesebična za njegovu porodicu i sve ljude dobre volje, vraća nadu da postupak jednog malog čovjeka može da utiče na svijest miliona.
O tome će uskoro svjedočiti i spomenik Srđanu, koji je rodno Trebinje još odavno trebalo da mu podigne. Ukoliko vlasti imaju sluha za povratak pravim vrijednostima, Srđanovo ime trebalo bi i moralo bi u najmanju ruku da se nađe i na tablama ulica naših gradove. Tu počast zaslužio je onog dana kad je svoj život podredio spasu tuđeg. I onako je sramotno da se toga nisu sjetili oni koji su lente heroja dijelili šakom i kapom.