U Bosni i Hercegovini je rat, osim nečovječnosti, na površinu izbacio i velika djela malih ljudi, za koje se da je ostao mir možda nikada ne bi ni znalo jer se njihova ljudskost podrazumijevala, a oni sami sebe ni u ratu nisu smatrali herojima.
Jedan od njih je i Amir Reko, bivši pripadnik Armije RBiH, koji je nominovan za Nobelovu nagradu za mir, ali je među njima i veliki broj Hrvata, muslimana, Srba, veliki broj Amira Reka, ali i Srđana Aleksića, koji je stradao braneći Alena Glavovića, prijatelja Bošnjaka.
"Meni se uvijek miješaju tuga i ponos: tuga što mi je ovako mlad rano otišao, a ponos što je do kraja svog kratkog života ostao Čovjek, sa velikim Č, kojeg nosim u srcu", ovako je na Savindan, na godišnjicu sinove smrti, govorio Srđanov otac Rade, a Amir Reko kaže da će se zadnjim daškom i do kraja svog života boriti za ljudskost, plemenitost, čovječnost i iskrenost.
Obojica njih, Srbin i Bošnjak, potvrdili su da u Bosni i Hercegovini nije svima bio pomračen um i da je u vremenu kada su "pametni zašutjeli, budale progovorile, a fukara u krv i pljačku ogreznula" ostao i onaj dio ljudi koji zaista ne pričaju, ali djelima pokažu da je ovdašnji narod spreman da brani jedan drugog i da ostanu neokaljanih ruku i obraza.
Ako su primjeri čojstva braniti druge od sebe, a junaštvo je odbrana sebe od drugoga, onda su ova dva časna čovjeka, inače oba pripadnika svojih oružanih snaga u tome vremenu, bili, poput knjige Marka Miljanova, svijetli primjeri tadašnjeg čojstva i junaštva.
Ovi ljudi su i u takvom vremenu, bez pomisli da budu heroji i primisli da to rade zbog takvih pobuda, najčistijim ljudskim srcem krenuli u odbranu onog Radetovog Čovjeka sa velikim Č, u kakvog se trudio odgojiti svoga sina i na najsuroviji način dobio potvrdu da je u tome uspio.
Ako bi bilo po ovoj pravdi, Amir Reko bi potvrdu o svome čojstvu trebalo da dobije kroz Nobelovu nagradu…
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.