U Memorijalnom centru u Potočarima smiraj je našlo još 465 ubijenih Srebreničana. Njihovim porodicama nakon 12 godina omogućeno je ono što im jedino preostaje da dođu na jedino mjesto gdje mogu iskazati bol sa kojom žive. Na kraju puta svakog čovjeka, ma ko on bio, ostane hladan kamen na kojem piše da je ispod njega postojao život.
Isti datumi, imena u nizu obilježe vrijeme u kojem su životi nastajali i gasili se. Nažalost, u Bosni i Hercegovini česta su vremenska razdoblja u kojima su posijani mermerni natpisi bivših života nestalih zarad tuđih ideala i moćnika koji su na nadgrobnim natpisima obilježili jedno vrijeme.
Zato su u pravu svi oni koji kažu da u Potočarima treba ćutati. Ipak, kroz muk odzvanjaju riječi onih koji se odvaže da govore. Porodice koje će dolaziti pored humki ubijenih neće naći utjehu u osmišljenim govorima, već u spoznaji da su životi ispod kamena prestali biti broj na nečijem spisku.
Sa istom gorčinom dan nakon Potočara utjehu su tražile porodice ubijenih u bratunačkim i srebreničkim selima Zalazje, Sase, Biljača i Zagoni.
Njihovoj patnji ne trebaju govori i delegacije. To im neće vratiti najvrednije bez čega su ostali. Njima treba olakšati da u miru dođu do kraja svog puta. Pomoći će im oni koji će umjesto mermernih natpisa u budućnosti graditi puteve, škole, ambulante, bibilioteke... Ono što su rijetka vremenska razdoblja u životu BiH.