Prije nekoliko dana pitam poznanika gdje ide za Novu godinu. Pomislio sam da ću čuti uobičajen odgovor "ma u onu kafanu, tu u kvartu ovi moji organizuju nešto" ili "odoh sa ženom dva dana na neku planinu", rezignirani ton i skrušenu grimasu.
Međutim on, ni pet, ni šest, nego sedam dana prije nego što će na račun leći posljednja poslodavčeva uplata za 2010, otresito i samouvjereno mi se unese u lice, te stameno prozbori: "Prag".
Zaprepastio sam se. Munje koje su mi kao mogući razlozi počele sijevati kroz glavu su: ukinuta viza obojena u boje Evropske unije sa svih 12 zlatnih zvjezdica, propagandna mašinerija turističkih agencija, hipernerealno povećanje plate u posljednjem trenutku, te groteskno zanemarivanje svih egzistencijalnih muka koje nas čekaju nakon praznika i uplivavanje u novogodišnji hedonistički teatar. Zadržao sam se na ovoj posljednjoj. Munji.
Preko cijele godine se ulažu natčovječni napori da se ide u korak sa strujom, grijanjem, hranom, cigarama, pelenama, gorivom, kafanskim cehovima i da se na kraju mjeseca ostane "čist". Zakida se gdje god se može samo da zadnjeg u mjesecu na računu ne bude "ispod nule".
Ali, pred Novu godinu kao da se Djed Mraz ukaže u umornim glavama sa obećanjem da će od sljedeće godine sve biti džabe, noseći pune torbe kolektivističkog duha i raskalašnog raspoloženja. Neki su "to" prerasli, neki ne. Ovi koji nisu opčinjeni čekaju 31. decembar, a ovi "prerasli" iz toplih fotelja prate novogodišnji program, žaleći možda sa istim žarom što nisu više mladi.
"Ma, samo nek dođe Nova, pa nek ide život." Ostatak života niko ne pominje. Samo ovaj dio oko Nove. Dinova životna deviza bi ovdje mogla da glasi: "Živi svaku Novu godinu kao da ti je posljednja."
Upitah poznanika još jednom, čisto da potvrdim ono što sam čuo: "Ozbiljno, Prag?" On mi još jednom sigurnim glasom odgovori: "Apsolutno."