Fudbal, za koji je neko jednom rekao da je najvažnija sporedna stvar na svijetu, uzeo je jedan mladi život i sada svi postavljaju pitanje zašto, iako svi znamo odgovor.
Nije ovdje riječ o fudbalu i fudbalskim navijačima, već o stanju društva kojeg smo svi dio. Ti isti mladi ljudi koji su u nedjelju divljali u Širokom Brijegu, da nema fudbala, našli bi neki drugi način i izgovor da se okupe, riješe se svih frustracija koje ih tište ne birajući način i ne obazirući se na to da li će neko stradati. Svi se mi sada zgražavamo i saučestvujemo u bolu porodice nesrećnog mladića i govorimo kako treba uraditi to i to, ovako ili onako, pa će sve sjesti na svoje mjesto, ali koliko će nas zaista uraditi nešto? Vrlo malo ili, nažalost, skoro niko. Opet ono - a zašto je to tako?
A odgovor je jednostavan - jer smo takvi, takvog smo soja. Takvi smo da ćemo prije ukrasti nego zaraditi, da ćemo prije razbiti nego popraviti, udariti nego potapšati, opsovati nego izgovoriti lijepu riječ. Nije nas više briga nizašta što se dešava van naše kuće i otupjeli smo za sve osim kada je u pitanju lični interes.
I kome će sada s imalo mozga pasti na pamet da povede svoje dijete na bilo koju sportsku manifestaciju kada postoji realna opasnost da se jedno ne vrati kući? Nije pretjerivanje reći da je odlazak na fudbalsku utakmicu u BiH već odavno jako rizičan potez.
Iz svega ovog proizilazi da je boks, za koji svi kažu da je brutalan i grub sport, u stvari mačji kašalj za jedan fudbalski meč. Pogledajte samo zdravstveni bilten nakon ova dva događaja i sve će vam biti jasno.
Razbijena bokserska arkada će zarasti nakon određenog vremena ali ova druga "navijačka" rana nikad neće.