Stečajni postupak se sprovodi radi grupnog namirenja povjerilaca stečajnog dužnika unovčenjem njegove imovine i podjelom prikupljenih sredstava povjeriocima. Dva osnovna cilja stečaja su namirenje povjerilaca i eliminisanje dužnika iz privrednog života jedne zemlje da bi resursi neprofitabilnih preduzeća bili preusmjereni tamo gdje će biti efikasno upotrijebljeni.
U suštini ovo je definicija stečaja. Lijepo zamišljeno, ali u sadašnjim političko-ekonomsko-korupcionaškim uslovima nesprovodivo, nedostižno i čista utopija.
Povjerioc, gle čuda - u ovom slučaju država, nije namiren, a novac iz neprofitabilnih preduzeća preusmjeren je ne tamo gdje može biti upotrijebljen za stvaranje nove vrijednosti već u džepove kreatora političko-ekonomskog haosa koji već decenijama pod plaštom nacionalnih interesa i najboljih namjera pustoši sve ono što valja.
Kako pokazuje nalaz Glavne službe za reviziju, a što se već znalo, u ovoj državi niko ne poštuje zakon jer stečaj treba da bude pokrenut ukoliko je dužnik 60 dana platežno nesposoban i ne izmiruje svoje obaveze, bilo kreditne bilo prema radnicima ili dobavljačima.
Po ovim zakonskim normama i institucije RS, pa čak i Vlada, odavno je trebalo da odu u stečaj jer, primjera radi, podsticaji se isplaćuju sa preko godinu zakašnjenja, institucije i ustanove imaju milionska dugovanja i nikome ništa, kao da se ništa ne dešava.
Zakoni koje su kreirali u suštini su poslužili za pljačku. Odavno oprobani recept je - kupiti preduzeće, prodati mu imovinu ili prenijeti na drugi privredni subjekat, kreditno ga opteretiti i onda zatražiti stečaj da se sva ta pljačka ozakoni.
Primjera je bezbroj, a radnika 50.000, koji su zbog donesenih zakona iz "najbolje namjere" ostali bez posla, primanja i postali socijalni slučajevi.