Bihaćku čaršiju podijelila je podjela stipendija studentima. Iako odluka nije konačna, u toku je žalbeni rok, ponovo se zainteresovani i "dežurni kritičari" bave kriterijima. Nažalost, u manjini su oni koji uspjeh pretpostavljaju socijali. Njeni zagovornici su za ukidanja najvažnijeg kriterija: prosjeka ocjena.
Stipendija nije najsretnije izabran naziv za mjesečnu stimulaciju uspješnim mladim ljudima. Asocira na bivši sistem, kada je stipendija garantovala i radno mjesto. Tom mjesečnom stimulacijom općina (a samim time i država) nagrađuje mlade uspješne ljude. Iako se naziva godišnjom isplaćuje se samo tokom školske godine. Od deset dodijeljenih `stipednija` strši samo jedno ime.
Riječ je o sinu poznatijeg ljekara u Bihaću. Porijeklo studenta je povod da se pusti priča kako općinske vlasti dodjeljuju stipendije `za benzin tatinim sinovima`, dok se pomoć uskraćuje djeci palih boraca, ratnih vojnih invalida, jednom riječju populaciji koja spada u kategoriju sirotinje... Iza tog `tatinog sina` je student koji ima prosjek ocjena 9,5! Ni taj argument nije dovoljan, jer tata je sredio i prosjek. Da se i prihvati mogućnost urgiranja za `šesticu`, čega svakako ima, nemoguće je urgirati za devetku ili desetku.
Priča o ovoj `stipendiji` otvara pitanje smiju li djeca uspješnih roditelja i sama biti uspješna? Radije prihvatamo imena te djece u tzv. crnim hronikama, jer to više odgovara stereotipu, za koji je svakako zaslužna i poslijeratna vlast u našoj zemlji.