Generalni štrajk upozorenja radnika u Republici Srpskoj je neminovan u martu, odluka je Predsjedništva Saveza sindikata RS, i to zato što hiljade radnika mjesecima rade bez plata, a time i bez uplaćenih doprinosa za penziono i zdravstveno osiguranje, što se poslodavci već godinama ponašaju kao goniči robova, a za radnike spasa niotkud.
U Uniji poslodavaca RS kažu kako im nimalo nije lako, kako je kriza udarila na sve, kako posluju u otežanim okolnostima.
Da, njima je teško sa krizom, a kako je radnicima već godinama? Doduše, možda i ne dođe do štrajka, ako se već od sutra inspekcije pokrenu. Ili i to treba neko da im naredi, kako bi konačno počele sa utvrđivanjem odgovornosti, stanja u preduzećima i pisanjem kazni za prekršioce. Ali, kakvih kazni? Da su adekvatne, da ih ima, o štrajkovima ne bi bilo ni riječi. Radnici bi imali redovne plate, uplaćene doprinose, njihova djeca ne bi gladna išla u školu.
A, šta je sa Federacijom? U tom dijelu zemlje kao da nema obespravljenih radnika i otpuštanja. Ima, možda i više neko u Republici Srpskoj.
Najsvježiji primjer su radnici "Krivaje".
Njih 1.900 ide na ulicu, jer su tamo neki tako odlučili. A šta vlast čini? Oni su "neinformisani", pa zaboga, zatrpani su raznim sastancima, molbama za kredite i sjednicama. Treba zgrnuti tri, pardon, četiri hiljade KM mjesečno, a to je nimalo lagan zadatak. Šta sada treba? Sekirati se što tamo neki radnici ostaju bez posla, a njihove porodice bez hljeba? U međuvremenu, Sindikat u Federaciji i dalje šapuće o pravima radnika koje bi trebalo da predstavlja. Nikada od njih ništa konkretno, ni kada bi im se problemi nacrtali.