Berlinska inicijativa, butmirski proces i drugi sve više govore da je dogovor domaćih lidera bez uplitanja nekog sa strane nemoguća misija. To pokazuje pravi diplomatski desant dolaskom Miroslava Lajčaka, šefa Direkcije za zapadni Balkan nove Evrposke akcione službe za spoljne poslove, Džejmsa Stajnberga, zamjenika američkog državnog sekretara, a nedavno i Karla Bilta, šefa švedske diplomatije. Bez stranaca nam, izgleda, nema uspjeha.
Ali, ako se malo zamislimo i pogledamo u istoriju BiH, lako ćemo zaključiti nešto što zaista istovremeno djeluje i zapanjujuće i zabrinjavajuće. A to je da građanin BiH nikada, ali nikada nije samostalno odlučivao o svojoj sudbini. Složićemo se da u doba Otomanske imperije nije bilo puno demokratije, niti je ljude u BiH bilo ko išta pitao. Slično je bilo i kada je ovu istočnu velesilu zamijenila austrijska habzburška monarhija. Ne osporavajući da su i jedna, a pogotovo ova druga velesila donijele puno toga dobrog u BiH, ni jednoj ni drugoj u prvom planu nije bio dobrobit običnog čovjeka. Iako nesumnjivo još ima monarhista, ljubitelja perioda Kraljevine Jugoslavije, pošteno je reći da ni tada nije bilo puno demokratije u BiH. Komunistička Jugoslavija jeste period kakvog-takvog mira i blagostanja, ali demokratije baš i nije bilo. I šta nam onda ostaje da zaključimo? O BiH se odlučivalo na hrvatskim i srpskim kraljevskim dvorovima, istanbulskim divanima i austrijskim carskim ložama. Odlučivali su i Zagreb i Beograd, i Rim i Vašington, i Berlin i Beč. Ali nikada niko nije pitao nas šta je to što mi sami želimo. Nije tako bilo ni u Dejtonu, najnovijem u nizu prekrajanja naših sudbina. Naša jedina nada je da nam stranci odluče kako će nam država izgledati jer mi sami, predvođeni našim političkim liderima, niti znamo niti možemo.