Od činjenice da su na Balkanu strane sile uvijek petljale svoje prste i dolazile i pozvane i nepozvane jedino je gora ta da, kada već i dođu, ne znaju šta da rade pa se ponašaju poput slona na steroidima u prostoriji sa ogledalima, i svakim svojim pokretom razbiju još koje ogledalo, dodajući još sedam godina nesreće ionako unesrećenom Balkanu.
Sva ta strana uplitanja i miješanja mogu se podijeliti u tri grupe: jedna su oni koji dolaze sa neskrivenom lošom namjerom, druga grupa su kada dolaze sa istinskom željom da pomognu, a treća je kada dolaze a da zapravo i ne znaju zašto dolaze, niti šta žele. I mislim da su u toj ulozi najopasniji. Kada dolaze u očiglednoj lošoj namjeri, onda barem znaš na čemu si i braniš se. Pa kud puklo da puklo. Ali, kako se braniti kada ti strani faktor, poput ovog u BiH, kroz OHR uzima dio suvereniteta, dio ih zaista ima dobre namjere, a da gotovo niko ne zna šta u stvari želi. Osim neke nedefinisane, maglovite vizije o "stvaranju funkcionalne pravne države" koja može značiti i svašta i ništa, nema nikakve suštine. Već godinama smo zakovani u mjestu, tonemo u glib koji su nam ti isti svesrdno pomogli da iskopamo, nemaju pojma šta i kako dalje, a ne žele se povući. Savjet za provođenje mira očigledno nema nikakav konsenzus oko toga šta stvarno želi. EU zna šta želi, ali su joj ruke djelimično vezane. A svaka zemlja ponaosob ima neke svoje manje ili više (ne)definisane interese koji su često u koliziji sa ovim prethodnim. Nedostatak vizije, nemoć, nepostojanje konsenzusa vodi nas u pat poziciju u kojoj se sad nalazimo: Naprijed ne možemo, a nazad ne smijemo. A pat pozicija vodi u rezignaciju. Pa nam strani faktor, onako umoran od svega, procijedi kroz nos "ma, radite šta hoćete", a mi, onako do guše u glibu odgovorimo - sad nas, vala, možeš j***t.