BiH je bar po nečemu u samom vrhu Evrope. Naime, prema broju predmeta na Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu smo u odnosu na broj stanovnika na "zavidnom" četvrtom mjestu.
Podatak je "zaokružen" jer, naravno, niko ne zna koliko nas stvarno ima. I po tome smo, valjda, šampioni Evrope. Da podsjetim, popis stanovnika nismo imali već punih 18 godina. Ali, o tome ćemo neki drugi put.
Ruku na srce, tih oko 1.500 predmeta, koji su se 31. decembra 2008. godine zatekli na stolovima i u fiokama evropskih djelilaca pravde, ne treba samo da idu na obraz domaćim institucijama. Jer dejtonska Bosna je projekat međunarodne zajednice. Milijarde su otišle i za poboljšanje stanja ljudskih prava, obnovu imovine, sudske i tužilačke organe, tj. upravo za one oblasti kojima se danas bave evropski djelioci pravde. Godinama su svi strani emisari i diplomate koji bi svratili u BiH pričali kako je zemlja na putu oporavka i kako je godinu za godinom stanje sve bolje, pa, eto, samo još godinu-dvije pa će BiH maltene ući i u EU.
Sada, nakon svih tih silnih reformi pravosuđa, sudova, tužilaštava, u kojima i dalje rade stranci, suočeni smo sa činjenicom da je u BiH pravda isto toliko i spora i nedostižna kao i prije.
Nakon milijardi i milijardi uloženih u raznorazne reforme, prava je sramota da će većina sudskih postupaka epilog doživjeti u Strazburu, a ne u domaćim institucijama. Sramota, ali samo čija?