Ustavni sud BiH poništio je presude Suda BiH, jer je retroaktivno primjenjivao Krivični zakon BiH i ljudima, uglavnom Srbima, izricao daleko veće kazne nego što je to predviđao zakon koji je u vrijeme počinjenog krivičnog djela bio na snazi.
Sud BiH jedini u regionu, i sasvim sigurno jedan od rijetkih u svijetu, drznuo se da prekrši Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima koju su Ujedinjene nacije usvojile još davne 1948. godine i koju poštuju gotovo svi pa čak i oni narodi i države u kojima pravo, pravda i pravičnost odavno ne stanuju.
Otkuda pravo Sudu BiH, odnosno sudijama tog suda da ne poštuju međunarodne pravne norme i standarde savremenog krivičnog prava?
Mogu li te iste sudije mirno spavati s obzirom na to da su ljudima presuđivali po deset umjesto pet godina robije i da li će ikada u ovoj zemlji sudije (a, sa njima i tužioci) biti pozvane na odgovornost, jer očigledno je da nisu sudile onako kako treba i kako praksa nalaže?
Kako je moguće da Ustavni sud BiH odlučujući po istim, identičnim predmetima donese potupno različite odluke i da li iko normalan u ovoj zemlji nakon toga može vjerovati u nezavisnost pravosuđa i profesionalnost sudija?
Poslije odluke Ustavnog suda BiH jedno je sigurno, a to je da su sudije umjesto na fonu prava i pravde bile u funkciji političkih vođa kojima nije u interesu da se pitanje ratnih zločina u BiH, kao jedno od gorućih, riješi i da se budućim generacijama barem malo olakša život na ovim prostorima.
Iako struka i nauka još nisu načisto sa retroaktivnom primjenom prava, bilo bi normalno, prihvatljivo pa i humano da sudije primjenjuju blaži, odnosno zakon koji ide na ruku optuženom, jer to su ih učili, otprilike na drugoj godini pravnog fakulteta gdje god da su studirali.