Rad domaćeg pravosuđa mogao bi se okarakterisati kao fenomen, posebno kada su u pitanju sudski procesi protiv političara i nosilaca vlasti u BiH, koji uglavnom završavaju oslobađajućim presudama.
Zbog nedostatka dokaza i površnih optužnica, većina dugotrajnih sudskih procesa protiv bivših i sadašnjih funkcionera, nije dobila sudski epilog.
Posljednji slučaj, koji ukazuje na površan rad domaćeg pravosuđa jeste nepravoznažna oslobađajuća presuda Draganu Čoviću, lideru HDZ BiH, i Edhemu Bičakčiću, bivšem funkcioneru SDA, koji su u Sudu BiH oslobođeni krivice da su kao čelnici Vlade FBiH zloupotrijebili položaj 1999. i 2000. godine odobravanjem budžetskog novca za stanove zvaničnika u FBiH.
Takvi procesi, kojih je u BiH nemali broj, ne samo da ruše povjerenje javnosti u domaće pravosuđe, nego i skupo koštaju poreske obveznike, a njihov jedini efekat su naknadne tužbe protiv države za odštete.
Dok se nemali broj lokalnih kriminalaca u BiH, čija imena se konstantno pojavljuju kao akteri raznih kriminalnih radnji, slobodno kreću po bh. gradovima, jer za podizanje optužnica protiv njih uglavnom nedostaju dokazi, pojedini visoki funkcioneri su oslobođeni nakon što su mjesecima ležali u zatvoru. S obzirom na broj takvih slučajeva, neophodno je pokrenuti pitanje sankcionisanja tužilaca, koji nemarno pripremaju optužnice. Međutim, još nije poznato da li je ijedan tužilac u BiH kažnjen zbog nemarnog rada, o čijim posljedicama je suvišno i govoriti.