Period od 1945. do raspada Jugoslavije bio je najduži period mira u istoriji ove zemlje. Istorija BiH protkana je krvavim sukobima i nasiljem, genocidnim ratovima vođenim za etnički čiste teritorije i istrebljivanje "onih drugih". Hoće li ikad u BiH zavladati trajni mir? Ne mislim na mir kao odsustvo rata, nego, baš pravi mir, mir u srcu, mir među ljudima?
Prvi korak je da se svako suoči sa zlom među svojima. Nakon presude Karadžiću, Srbi bi trebalo da se konačno suoče sa zločinima počinjenim u njihovo ime i da o tome iskreno progovore. Ne da skreću pažnju, ne da upiru prstom, ne da ukazuju koga su sudovi oslobađali, niti da ističu vlastite žrtve samo da bi "kompenzirali" tuđe. Isto treba da učine i ostali. Svi u ovoj zemlji treba da shvate da pomirenje kreće od sebe i svoga. Tačno je da su Srbi u svojoj istoriji pretrpjeli užasne patnje, i tačno je da se to ne smije nikad zaboraviti, ali treba li stvarno svaki srpski zločin "pokrivati" zločinima nad nama iz proteklih ratova?
Drugi korak je da se konačno prestane sa političkim zloupotrebama zločina i da svako malo neko prijeti da će presude u Hagu imati reperkusije na RS. Nju niko ne može ukinuti osim samih Srba i svaka suprotna priča služi samo da iskopa dublje rovove, pogodne za otpočinjanje nekih novih ratova.
Ali dobro znam da će malo biti onih koji će podržati ovo što govorim. I mnogi će imati dobre argumente - kako oprostiti onima koji su ti ubili oca, majku ili brata? I kako tim ljudima reći da krenu prvi da pruže ruku?
I upravo tu leži odgovor na pitanje kad će ovdje biti pravi mir. Biće kad ljudi konačno jedni druge prvo budu gledali kao ljude. Biće onda kada linija bude jasna između ljudi i neljudi, a ne ko se kojem Bogu i kako moli.
Duboko u sebi vjerujem da svako od vas zna da je ovo jedini mogući odgovor. Ali isto tako znam da ćemo nastaviti upiranje prstom, mržnja će i dalje kuljati s internetskih portala i komentara. Ne zato što ljudi mrze. Ljudi to čine jer idu linijom manjeg otpora - lakše je kritikovati drugog nego pogledati sebe. Lakše je biti dio čopora nego usamljeni glas iz pustinje.
Ja sam sa svim tim odavno raskrstio. Ja neću voditi beskonačne rasprave ko je kome više zla nanio i ko je veća žrtva. To je ona vrsta odluke o kojoj nema rasprave. Jednostavno odabereš to kao svoj put i zakoračiš. Mnogima će to biti jako teško, pogotovo onima koji nose boli gubitka svojih najmilijih. Ali nema druge, mora se krenuti naprijed. Oni koji misle ovako, koračaće s nama. A oni drugi ostaće zauvijek u prošlosti.