U vremenu kad je humanost već zaboravljena vrijednost, koju će uskoro tražiti u rječniku stranih riječi, svaki human gest izazove veliku pažnju javnosti i o tome se prepričava kao o legendi koja se graniči s maštom i u koju treba vjerovati "s rezervom". Poražavajuće, ali istinito.
Sistem u kojem je humanost izuzetak, a ne pravilo, očito ima grešku u temelju, koja će, prije ili kasnije, biti fatalna po njega.
Kada je Gostimir Umjenović, banjalučki taksista, hitno odvezao sugrađanina Marka Miličevića u beogradsku bolnicu ne razmišljajući hoće li uopšte biti plaćen za to, mislio je samo na najvrednije od svega - ljudski život. Njegova podrška porodici Miličević za svaku je pohvalu i treba je spominjati u svakoj prilici, kao najsvjetliji primjer i nadu da ono primarno ljudsko živi u svakom od nas.
Ali, kad smo došli do tačke kad se ovakvim gestovima iščuđavamo, divimo i duboko poklanjamo, da to izdvajamo kao nešto sasvim posebno, nesvakidašnje i neoubičajeno? Vjerovatno smo na toj tački dugo, predugo, oduvijek. I očekivati da nam humanost postane način življenja vjerovatno je već stvar naučne fantastike, a ne realnosti. Nažalost, došli smo do faze kad se bojimo da bi nam humanost samo nanijela štetu, jer pohvale ne plaćaju račune. Ipak, nikada nije kasno da u datom trenutku svako od nas postupi kao Gostimir Umjenović.