Dvadesetak kriminalaca iz mjeseca u mjesec narušava sigurnost u Tuzli pucnjavama, demoliranjem kafića i jurnjavom automobilima kroz grad, zbog čega su građani u strahu, ali pravosudne institucije vrlo malo čine da nasilnike na duže vrijeme strpaju tamo gdje im je mjesto - iza rešetaka.
Policija u većini slučajeva vrlo brzo identifikuje i pohapsi aktere, koji se sutradan, ili u boljem slučaju za mjesec-dva, nađu na slobodi i ponavljaju scenario. Posljednji takav slučaj je obračun bandi u tuzlanskom naselju Kula, u kojem su učestvovala dva osuđenika Beriz Kabilović i Elvis Hamzić.
Ni prošlogodišnje javno objavljivanje policijskog spiska od 26 kriminalaca koji terorišu grad i sumiranje šta (ni)je učinjeno u lancu pravosudnih institucija nije pomoglo da se stvari promijene. Više nego očito je da sistem ne funkcioniše na relaciji Tužilaštvo - Sud, ali se policija uvijek nalazi na udaru jer kada ostale karike u lancu popuštaju, stiče se utisak da njihov rad i efikasnost nemaju smisla. Vrlo malo je samokritičnih i spremnih da naprave pravu analizu onoga što se radi i šta bi se moglo uraditi da kriminalci budu adekvatno kažnjeni, a da ne pominjemo da je iko spreman da u javnosti prizna da snosi dio odgovornost za opći utisak nesigurnosti u Tuzli.
Oni samodopadni tužioci i sudije u ovakvim situacijama uglavnom mašu statistikama o broju istraga i okončanih predmeta, ali se ne obrazlaže zašto se sa višestrukim ponavljačima istih krivičnih djela sklapaju sporazumi na mizerne kazne od po pet-šest mjeseci zatvora i zašto sudije prihvataju takvu kaznenu politiku. Istina, zakon ne poznaje nikakav pritisak na pravosuđe, ali više nego očito je da bi svaki pojedinac u ovom sistemu trebalo da se zapita da li daje dovoljno da bi opravdao datu zakletvu.