Dok kupujete novi mobilni telefon, koji vam zapravo uopšte ne treba, ali je manji, s većom memorijom, ima bolju kameru i dodatke koje vaš "stari" aparat nema, ne razmišljate previše o tome šta ćete napraviti s vašim "starim" mobilnim telefonom i gdje će on završiti.
Vjerovali ili ne, većina takvog otpada završi sa kućnim smećem, na uređenim i divljim deponijama širom BiH. Tako se u prirodi nađu teški metali poput žive, kadmijuma, hroma, PVC materijala, arsena, azbesta, nikla... Sve su to supstance koje mogu ugroziti životnu sredinu, a i ljude.
Razlog za brigu? Za nas, svakako. Za nadležne? Čini se da i ne toliko.
Kako drugačije objasniti činjenicu da tek ove godine treba da budu doneseni pravilnici o odlaganju ovog otpada iako, tvrde neki, oni stoje u ladicama resornih ministarstava već dugo!
Jezivo zvuči informacija da nemamo podataka koliko elektronskog i tehnološkog otpada "proizvedemo".
Naši građani, čak i kad imaju razvijenu ekološku svijest i volju da predaju na reciklažu elektronski otpad, nisu u mogućnosti to da učine, jer ne postoje mjesta predviđena za njegovo odlaganje, a nijedno bh. komunalno preduzeće ne prikupljanja, ne razdvaja i ne prerađuje opasni otpad.
Stari televizori, računari, radio-prijemnici, mobilni telefoni, iskorištene baterije nisu smeće iako u njemu najčešće završavaju.
Dok u evropskim metropolama sistem reciklaže elektronskog otpada uspješno fukncioniše godinama, bh. gradovi se i na ovom polju nalaze u fazi tranzicije i kaskaju za standardima.
Samo da ne bude kao u Balaševićevoj pjesmi "Putuj, Evropo, nemoj više čekati na nas"...