Koliko god bilo teško baviti se poljoprivredom, u narednim godinama biće još teže. Zemlja je ili previše suva ili potopljena, a na sve to pošasti poput leda ili mraza svako malo unište ono što se teškom mukom uzgoji.
Moraćemo se dobro pomučiti i mnogo uložiti ako budemo željeli pojesti domaći krompir, krastavac, paradajz ili lubenicu jer zemlja više nije tako izdašna.
Elementarne nepogode previše utiču na agrar i samo ko bude spreman, tačnije ko bude mogao da obezbijedi adekvatan sistem navodnjavanja i zaštite imaće čemu da se nada. Trebaće nam i nove sorte sjemena koje su jače i otpornije na vremenske uslove pa se lista onih koje koristimo što prije mora proširiti i obogatiti.
A do novca za ulaganje će biti jako teško doći. Banke nisu pretjerano zainteresovane za podršku ovoj grani privrede pa su kamate visoke, a uslovi obezbjeđenja nerealni, dok država podstiče samo ono što je već urađeno. Tačnije daje posticaje na već instaliran sistem za navodnjavanje, zaštitne mreže u voćarstvu i slično. Kako mnogi nemaju novca da ulažu u svoja imanja, samim tim su im i podsticaji nedostupni.
U pitanju je začarani krug koji našu poljoprivredu drži na dnu Evrope i koja je decenijama ispred nas u svim segmentima.
Evropljani imaju bolju mehanizaciju, bolju zaštitu, sjemena prilagođena današnjim vremenskim prilikama i kvalitetnija đubriva. Zbog svega na proizvodnju troše manje i vremena i novca pa su samim tim njihovi proizvodi konkurentniji i jeftiniji.
Ako se toliko kunemo u poljoprivredu, za koju često znamo reći kako nam je najznačajniji resurs i glavna grana privrede, moramo biti spremni da je uvedemo u proces modernizacije, bez koje se sve svodi na puko preživljavanje.