Hrvatska televizija emitovala je preksinoć koncert Marka Perkovića Thompsona, uprkos apelima potomaka ustaških fabrika smrti da se to ni u kojem slučaju ne smije učiniti zbog viđenog fašističkog folklora i repertoara samog pjevača.
HRT je ipak odlučio da ignoriše primjedbe potomaka žrtava, i svi mi, koji nismo imali šta da radimo te večeri ili smo bili radoznali mogli smo da pogledamo šta se dešavalo na `Maksimiru`. A tamo, u suštini, ništa novo. Kao i na svakom Thomsonovom koncertu, masa kliče `Za dom spremni`, desetine hiljada mladih ljulja se u ekstazi nejasno motivisane nacionalne napaljenosti... Iz kadrova isječeni su likovi nakićeni zlokobnim ustaškim simbolima...
Ali nije problem ni to što je HRT emitovala. Problem je što se do dogodilo. Problem je između po nekima 40, a po nekima 60.000 mladih ljudi u nacističkom transu. I Evropa koja ćuti. I Evropa koja nije zabrinuta. I nevladin sektor u Hrvatskoj koji je ostao nijem. Nedopustivo! A gdje je tu suočavanje sa zločinom počinjenim u ime vlastitog naroda. Ili je ono izostalo po onoj opštepriznatoj: pobjednici se ne suočavaju.
Jer nije problem što nam je HRT pokazao da vidimo, problem je što se to događa.
Svi bi, uključujući i Vladu u Zagrebu, čiji su ministri cupkali na tribinama, morali dva puta da razmisle. Ako ništa drugo ono bar zbog toga što nisu samo Hrvati HRT-ovi pretplatnici, već i potomci onih koje su klali Thompsonovi idoli.