Američki Savjet obavještajne zajednice SAD u svojoj studiji izrekao je ono o čemu se do sada uglavnom šaputalo: era dominacije zapada - sjeverne Amerike, zapadne Evrope i Dalekog istoka - polako se primiče kraju, a nove svjetske ekonomske i tehnološke sile postaju Kina, Brazil, Indija, Rusija, Indonezija i Turska.
I nije to ništa novo. Jer, kako god okrenuli, istorija nas je uvijek učila isto: ma koliko neka država bila jaka i moćna, svoju marginalizaciju nijedna na kraju nije mogla izbjeći. Točak istorije samlio je i stari Vavilon, staru Grčku, Rimsko carstvo, karolinšku monarhiju, Vizantiju, Otomansku imperiju, francusku kraljevinu, Carsku Rusiju... I ma koliko svaka od njih vjerovala u svoju vječnost, nebeski usud i neuništivost - svaka je svejedno propala, a svoje mjesto ustupila nekoj drugoj, mlađoj i ambicioznijoj. Iako su sve ove države propadale, njihova civilizacijska dostignuća opstala su i jednako su aktuelna i dan-danas. Sve ono što je vrijedno, sve duhovne i materijalne vrijednosti koje su stvorili, nadživjele su ih utkane u nove političke organizacije. Carstva, tako, nastaju i nestaju, a mali narodi, poput nas, traže svoje mjesto pod suncem, pitajući se kome se prikloniti? Odgovor na ovo pitanje isti je kao i prije 3.000 godina: Narodi moraju da ulažu u obrazovanje, nauku i kulturu. Jer ma koje carstvo trenutno vladalo, ove vrijednosti traju vječno. Razlika između uspješnih i neuspješnih uvijek je, i uvijek će, počivati na tom fundamentu. Zapadna demokratija, njihova ljudska prava, tehnološke i kulturne vrijednosti ostaće zauvijek. One su sada "upakovane" u celofan evropskih integracija. Približavanjem EU mi preuzimamo tu civilizacijsku stečevinu. I ma šta nas čekalo na kraju našeg evropskog puta, ako uspješno preuzmemo ove vrijednosti, možda na kraju i nećemo stići u EU, ali ćemo, bez ikakve sumnje, stići na pravi cilj.