Dugih 12 godina nakon ratnog vihora na ovim prostorima, više od 2.400 srpskih civila i boraca vode se kao nestali, a više od decenije njihovi najdraži žive u teško zamislivoj agoniji.
Dugi niz godina porodice obijaju pragove silnih institucija i komisija tražeći odgovore o sudbini svojih najmilijih i strpljivo, pognute glave, čekajući da politika prvo odradi svoj dio.
Trebale su godine da se prihvati da su gubitak i bol neopisivi nacionalnim terminologijama, a da zločinac, na svim jezicima, znači samo jedno.
Poražava činjenica da je danas, više od 12 godina kasnije, neko u stanju da pod otrovnim uticajem i idejama krije gdje su posmrtni ostaci ubijenih.
Stravično, ali istinito. Zar je moguće da poslije svih apela, truda, zalaganja, obećanja, potpisivanja, ustupanja i dalje neko krije lokacije masovnih grobnica. Moguće je. Taj neko čeka `povoljnu` političku klimu, pa kad ocijeni da je za njega najpovoljniji termin možda se i smiluje da to izgovori. Broj srpskih civila i boraca za kojim se još traga to nedvosmisleno pokazuje. Svaki zločin ima mjesto, vrijeme i ime, to je jasno i bez formiranja komisije.
Možda bi za trenutak trebalo svi da zamisle neprospavane godine, nadu i iščekivanje koje potresa dušu tih porodica koje žele da dostojanstveno pokopaju svoje najmilije i sami nađu smiraj. Ako još ima onog ljudskog.