Trgovina ljudima svugdje u svijetu je tretirana kao teško krivično djelo, što, sudeći po domaćem zakonodavstvu, nije praksa u BiH.
Vodeći se važećim zakonima sudovi u BiH počiniocima ovih krivičnih djela izriču minimalne zatvorske ili uvjetne kazne. Žalosno je da kriminalci u BiH dobiju teže kazne recimo za razbojništvo i teške krađe od onih koji su trgovali ljudskim životima i tijelima.
Sramotno je da osobe koje su se obogatile prodajući djecu i tjerajući ih na prisilni rad i dalje šeću ulicama gradova u BiH ili dobiju zatvorsku kaznu od šest mjeseci. Očigledno da žrtvama nije dovoljna kazna što su zločinci trgovali njihovim tijelima i životima, pa im sudovi izričući minimalne kazne otežavaju muku.
Poražavajući je i podatak da sudovi, tokom procesa, žene gotovo prisiljavaju da priznaju da su svojevoljno pristale da budu iskorištavane. Osim nedorečenosti zakona i nepravičnog rada sudova ovdje veliku ulogu igra konzervativnost jer su žene, pogotovo u ruralnim područjima BiH, čak i danas građanke drugog reda. Mnoge od njih su prisiljene da rade sve i svašta, ali o tome šute jer je sramota da svijet i društvo u kojem žive saznaju za njihovu bruku.
Trgovina ljudima definitivno nije problem samo u BiH, nego u svijetu. Samo je razlika što se u svijetu ovom prilazi s puno više senzibilnosti nego u BiH. I što u svijetu zločinci budu kažnjeni, a ne samo ukoreni, i što žrtve budu maksimalno zaštićene, a ne još više ponižene.
Zakoni u BiH, koji tretiraju ovu oblast, moraju biti usklađeni s međunarodnim standardima, a zločinci moraju odgovarati za ono što su uradili.