Laktašanin Ostoja Bilak i Gojko Radinković iz Banjaluke sklopili su sporazum o priznanju krivice sa banjalučkim tužilaštvom i, praktično, oslobođeni krivice za bludničenje nad četrnaestogodišnjom djevojčicom (ako se ne računa simbolična kazna od tri mjeseca zatvora koja, u stvari, znači slobodu).
Ovakve i slične presude ne mogu ostaviti ravnodušnim ni one sa malo jačim želucem. Jer kako da roditelj koji ima kćerku tih godina prihvati da je pravosudni sistem predvidio degutantni sporazum o priznanju krivice kojim je moguće da se oslobodi i od ovako jezivih stvari?
Potpuno je jasno da se predmeti u tužilaštvima i sudovima ne mogu gomilati i da se morao smisliti način kako da se ubrzaju sudski procesi i izbjegnu skupe parnice, ali ovakve stvari, zaista, prevazilaze zdrav razum.
I ne samo kad je ovaj slučaj u pitanju - teške pljačke, prijetnje, razbojništva i svakojaki kriminal i sve ide po provjerenom receptu - priznanje krivice, tri mjeseca zatvora u koji se ne ide i razbojnik je na slobodi, a jedan predmet manje na policama tužilaštva i suda. I svi zadovoljni. Naravno, osim "običnog" čovjeka, građanina, kojem se kosa na glavi diže od ovakvih presuda i pranja ruku. Poznajem djevojku koja mjesecima nije spavala jer je čovjek koji joj je prijetio da će je ubiti oslobođen na osnovu priznanja krivice. Ali, šta je nesanica jedne djevojke za jedan predmet manje u tužilaštvu i sudu?