Dani, mjeseci i godine prolaze, a BiH tapka u mjestu. Tračak nade zvani prudski sporazum, koji je dao nagovještaje da će se stvari pomjeriti s mrtve tačke, nikakako da poslije uspješnog starta krene da se razvija željenim tokom.
Niko nije očekivao da će ići glatko, ali ponašanje ključnih aktera i način pristupa problemu koji guši skoro četri miliona građana BiH unosi dodatnu apatiju i razočarenje.
Posljednji "krnji" sastanak, bez lidera SDA Sulejmana Tihića, dovodi nas do toga da se zapitamo da li će se ikad nešto zaista i desiti. Tihić ima pravo da se ljuti i da se ne slaže s Miloradom Dodikom, isto ima pravo da zbog svojih razloga bude kivan i na visokog predstavnika, ali nikako nema pravo da krade građanima vrijeme koje ne mogu nadoknaditi.
Tihić, koji kaže da su Dodikove izjave neprimjerene, kao da je prespavao zadnje tri godine i nije vidio da je to konstantno ponavljanje još od prošle kampanje za opšte izbore. Kao da ne vidi da je odlaskom Pedija Ešdauna politika žestokog nametanja odluka napustila BiH i da je nerazumno očekivati da tamo neki Austrijanac, Amerikanac, Nijemac ili Rus rješavaju pitanja sa kojima se sami moramo suočiti.
Još besmislenije je, jer će se vjerovatno u relativno kratkom roku trojka morati sastati, a to što vrijeme prolazi kao da nikoga nije briga.
Da ne bude zabune, niko ne misli da je u nedjelju u Banjaluci moglo biti nešto epohalno odlučeno, ali izbjegavanje direktnih sastanaka sa neistomišljenicima je samo odgađanje dolaska do kompromisa koji je jedini način da se ova zemlja konačno pokrene i da uđe, pa taman i u zadnji vagon, voza za Evropu.