Trošenje naših para, a ima ih, nije da ih nema (milijarda i tri stotine miliona) niko ne kontroliše, barem kada su u pitanju zajedničke institucije.
Parlamentarci i ministri, dok bez odgovornosti troše naše pare, vjerovatno pjevaju s rukom na uvetu onu staru narodnu: "Uzmi sve što ti život pruža."
Putnički troškovi, naknade za odvojeni život, pokroviteljstvo nad nekim, nikome poznatim, manifestacijama samo su neki od načina da se pare potroše a da se nikome ne odgovara. Ako ikada dođe vrijeme da neko odgovara za bahatost prilikom trošenja narodnih para, vjerovatno će sve biti pokriveno papirima (i taj papir svašta trpi). A, pokrivaju na način da vode duplo knjigovodstvo, za čije vođenje u nekim zemljama ljude osuđuju na dugogodišnje kazne zatvora.
Jedan od mehanizama da se koliko-toliko uvede transparentnosti u trošenje budžeta je uspostavljanje Ekonomsko-socijalnog savjeta (ESS), za koji, gle čuda, ne postoji volja da se formira. Mada, i da se formira, vjerovatno bi završio kao i ostali, dobili bi kancelarije, naknade za sjednice, možda jedno vozilo (koje bi trošilo 300 litara benzina dnevno) i samo bi bili tu da potpisuju neke, ni njima logične i znane odluke kojima se dijele naše pare.
Radeći, navodno, za opšte dobro, putuju po svijetu, spavaju i hrane se po hotelima, vozaju se u limuzinama kakve ni japanski ministri ne koriste i ko zna šta sve već rade a da nikome ne odgovaraju. Cirkus, nema šta.
Četvrtinu budžetskog novca potroši jedna institucija, i to Oružane snage BiH (uh, kako to samo opasno zvuči), mada, složićete se sa mnom, ne vrijede više od malo organizovanije grupe navijača. O Ministarstvu spoljnih poslova ne treba ni pričati.