BiH je nezrela demokratija.
Zemlja smo koja, sticajem istorijskih okolnosti, nije imala demokratsku tradiciju, već je uvijek, ni kriva ni dužna, bila igračka u raznim rukama - od naših istočnih i zapadnih susjeda, pa do svjetskih sila, koji su je prekrajali kako su htjeli na raznim kongresima. I sad smo tu smo gdje smo. Kao nezrela demokratija, nismo naučili najvažniju komponentu demokratije - prirodu kompromisa: danas se odrekneš nečega što ti je važno kako bi ti dugoročno bilo bolje. Radiš to u sopstvenom interesu jer znaš da tvoj narod, entitet, zemlja ili šta već, ne može imati uspjeha ako su oni oko tebe nezadovoljni. Dobar primjer za to je famozni referendum 1. marta 1992. o nezavisnosti BiH. Dva naroda su preglasala treći. I bez obzira na to ko je tu u pravu, puno je bitnije da se jedan narod osjetio preglasanim protiv svoje volje. Epilog je, nažalost, dobro poznat - na kraju smo svi izgubili. Sad je slično sa Hrvatima. Ako se njima ponovi preglasavanje, epilog će biti isti. Jednostavno, kad god nešto uradiš protiv volje važnog člana zajednice kojoj pripadaš, potpisuješ sebi presudu na tavorenje. Iako se čini logičnim, nije to lako shvatiti. Jer demokratija je, ipak, vladavina većine. Tanka je i ne baš definisana granica između volje većine i trenutka kada ta većinska volja počinje da ugrožava manjinu. BiH malo treba da krene naprijed. Haos u kojem živimo generiše tvrdoglavost i demokratska nezrelost da shvatimo da moramo svi pomalo popustiti. Ma kako mnogi bili nezadovoljni ustavnim rješenjima, Dejton je ipak dao dobar temelj - Srbima entitet, Bošnjacima sačuvao BiH, a Hrvatima pupčanu vrpcu s Hrvatskom da od zapadne Hercegovine naprave privredno čudo i sa 15 odsto populacije vladaju polovinom Federacije i trećinom države.
Svidjelo se nama ili ne, ipak mislim da smo napravili dobar kompromis. Uzeli smo od svakoga pomalo, da bismo svi skupa dugoročno dobili. Hoćemo li biti pametni da to i shvatimo, ostaje da se vidi.