"Gledamo u nebo i molimo se da snijeg padne." Ovako su turistički radnici do prije nekoliko dana govorili žaleći se na propast turističke sezone i nedostatak skijaša na planinama.
Bog se smilovao i ovih dana su bh. planine prekrivene snijegom. Međutim, sada se turistički radnici žale da je već kasno. Turisti su već otkazali aranžmane, dolaze samo vikend skijaši, djeca se već spremaju za školu tako da su izostali rezultati u najunosnijem dijelu godine. Uprkos zimskoj idili čuje se samo kuknjava. U solidarnosti sa ljudima koji žive od snijega i skijaša često se zaboravi postaviti pitanje šta to zaista nude naše planine.
Ni u jednom skijaškom centru u BiH ne postoji bazen. Sportski tereni, ako ih i ima, zapušteni su i uništeni. Snježni topovi postoje samo na Bjelašnici i Jahorini, a i oni više ne rade nego što rade. Ne postoji nijedan lift sa zatvorenom kabinom. O dodatnim sadržajima poput tržnih centara, zabavnih parkova i drugih stvari izlišno je i govoriti. Bh. planine pogodne su samo za skijaše-spartance kojima je dovoljno da ima malo snijega, da liftovi rade, da je minimalna gužva i da se ponekad mogu okrijepiti čajem.
Umjesto što gledaju u nebo i lamentiraju nad zlom sudbinom, bh. turističkim radnicima bilo bi bolje da se okrenu ka zemlji i pokušaju nešto uraditi da na planinama bude ugodno i zanimljivo i onima koji ne uživaju samo u skijanju i zimskim sportovima.
Dovoljno je pogledati u komšiluk. Slovenci su od Pohorja, kao i Hrvati od Sljemena, skijališta koja su iz sarajevske perspektive obična brdašcad, napravili brendove, pa je tamo gužva i kada snijega uopšte nema jer postoje sadržaji na koje ne utiče vremenska prognoza.