Kada pojedinci svjesno rizikuju svoje živote izlazeći na drumove starim i lošim automobilima, to se može opravdati najčešće adolescencijom ili ludom hrabrošću, ali kada društvo svjesno rizikuje živote djece, dozvoljavajući da se ona voze poluispravnim autobusima, onda se suočavamo sa ozbiljnim problemom.
Osim suočavanja sa samim sobom, moramo se zapitati nije li licemjerno pričati o bezviznom režimu i neograničenim mogućnostima putovanja, ne zapitavši se prije toga o prevozu u lokalnom ataru.
Hoćemo li školskim autobusima starim tri decenije, poput onog u trebinjskoj Osnovnoj školi "Jova Jovanović Zmaj", u Evropu i evroatlantsku budućnost? Ako su djeca naša budućnost, vjerovatno da hoćemo i to bez ikakvog stida, pred kojim, ne da bi Evropa pocrvenjela, već bi preduzela i odgovarajuće mjere. Te bi mjere vjerovatno bile usko skopčane sa našom nebrigom o svome potomstvu, sa starateljstvom i svim onim stvarima koje se u civilizovanom svijetu rješavaju zakonima, a kod nas obećanjima i praznom galamom uznemirenih i uglavnom siromašnih roditelja.
I za bolji školski autobus postoje obećanja, ali ne u ovoj, već, možda, u narednoj školskoj godini, u skladu sa prioritetima i raspoloživim sredstvima, što ne znači da će biti novca i da će trebinjska škola biti prioritetna, jer najveći problem njihovog autobusa je prokišnjavanje krova. Kako smo saznali, kod nekih školskih autobusa u drugim gradovima je možda i alarmantnije jer imaju probleme i sa kočnicam, sa gumama i slično.
U svemu je možda jedina sreća da su djeca samo donekle svjesna rizika u koji se upuštaju kada sjedaju u ovakve autobuse, najsličnije onom iz filma "Ko to tamo peva", a umjesto pjesme "Za Beograd firmom Krstić", mi bismo komotno mogli zapjevati "U Evropu školskim busom", jer nama ne smeta ni pjevati o svojoj ludosti, po onoj narodnoj: "Čega se pametan stidi, lud se ponosi."