Kao čovjek, kao otac troje djece, kao novinar, profesionalac, danima sam razmišljao da li da pišem ovaj osvrt, i to u prvom licu jednine, što inače ne volim i ne radim iz više razlog. Međutim, producirani događaji, koji nam se kao na traci nameću iz dana u dan, prosto su me natjerali da i ja pokušam dati skromni pacifistički prilog u, ako bude potrebno, i brutalnom obračuna s avetima rata. I svima onima koji ga ponovo prizivaju!
"Ko hoće rat, neka prvo svoju djecu da u zalog", reče nedavno za jedne omiljena, za druge omražena bivša ministrica finansija RS Svetlana Cenić.
I ovu njenu izjavu potpisujem, do posljednjeg slova!
To se prevashodno odnosi na sve one kojima je ova finansijski-monetarno isisana država (poput kakve krave simentalke!) omogućila bogovske privilegije, bezobrazno visoke plaće, život na visokoj nozi kakav, u odnosu na vlastiti narod, još jedino postoji i egzistira u totalitarnim režimima.
Upravo tako, gospođo Cenić, ko želio rat, dabogda mu u kući bio...
A ko to, zapravo, može da priželjkuje nove logore, nova mučenja, nove masakre, nova masovna ubista, progone, egzoduse, slike kataklizme, koje su tek nešto izblijedjele? Kakav profil ljudi?!
Mogu se opkladiti u vlastiti život, samo onaj i onakav kojeg protekli rat nije dotakao, kao što ne bi ni ovaj koji prozivaju. Neki su ga proveli u podrumima, neki u blindiranim sefovima, a mnogi su lili nacionalno-patriotske suze sa sigurne udaljenosti od nekoliko hiljada kilometara!
I ovdje politički profil, nacionalno opredjeljenje i ideologija više ne igraju nikakvu ulogu. Meni su svi isti, jer rade na štetu moje djece i njihove budućnosti. Naprosto me tjeraju da se ozbiljno počnem pripremati za "strategiju ispaljivanja" do destinacije odakle ih moje oči više nikada u životu vidjele ne bi!
Da se razumijemo, veliku, čak i presudnu odgovornost u svemu snose i naše kolege. Najviše oni koji svojim ostrašćenim, prizemnim i neprofesionalnim tekstovima, što iz pukog neznanja, što zbog pritiska uredništa, pojedinci, nažalost, i preplavljeni osjećajima nacionalne netrpeljivosti, siju novo sjeme mržnje među narodima, među svima nama.
Svako ima pravo na svoj životni izbor, pa i u propagiranju vlastitih idelogija i političkih stavova, ma kakvi oni bili.
No, na toj klackalici odgovornosti prevaga igra ključnu ulogu. Ona nas određuje kao ljude, pogotovo kada jednom budemo morali objašnjavati svojoj djeci...