Kada mjesečno zarađujete 370 maraka, a pritom vam plata na račun "liježe" dva puta u tri mjeseca, prvo što ćete poželjeti jeste da vam zauvijek iza leđa ostane tabla na kojoj piše "Dobro došli u Bosnu i Hercegovinu".
Stoga i ne čudi rezultat ankete na jednom bh. portalu, na kojem je, na pitanje "Šta očekujete u 2012. godini?", od sedam mogućih opcija, 21 odsto posjetilaca "kliknulo" na onu na kojoj piše "Napustiću BiH".
Kanada, Engleska, Holandija i Švedska, pa čak i Zemlja kengura, samo su neke od država koje su na spisku želja radnika koji pokušavaju da, trbuhom za kruhom, pobjegnu iz zemlje u kojoj su odrasli.
Odriče se čovjek rodne grude samo da dođe do posla kojim će zarađivati onoliko koliko se ne potroši za deset dana. Plata većine zaposlenih bude upravo toliko; trećinu mjeseca, a nakon toga se steže kaiš i živi "na crtu".
Građevinci, poljoprivrednici, konobari i ljekari; gotovo svi profili zaposlenih, spremni su da kupe kartu u jednom smjeru. Ovdje ih većina poslodavaca "drži" od danas do sutra, a kada postanu višak, nema ko da ih zaštiti. Postanu kolateralna šteta.
Najviše sam kivan na sindikalne organizacije. Nerviraju me saopštenja i izjave prema kojima "pojedini" ili "neki" poslodavci krše zakon. Imaju li ti privatnici i njihova preduzeća ime?
Dok u BiH postoji armija ljudi bez posla, kao i neprijavljenih, te onih koji nemaju radno vrijeme niti praznuju, nešto se ne sjećam da je bilo koji sindikalac posljednjih mjeseci učinio bilo šta što bi oduševilo nezaposlene ili nezakonito zaposlene.