Svirepo ubistvo četvorogodišnjeg dječaka šokiralo je bh. javnost. Dječaka je mjesecima zlostavljao očuh, a ukućani su sve to, kako stvari stoje, mirno posmatrali.
Informacije, koje u medije "cure" iz policije, izazivaju mučninu kod čitaoca, jer svjedoče o brutalnosti Saliha Arnautovića, koji je, nažalost, i sam otac. U policijskom izvještaju pominju se najgnusnije radnje, poput paljenja dječakovog tijela voskom, nagnječivanja genitalija kliještima, svakodnevnog batinanja kaišom.
Ta šokantna ispovijest i nije prvi slučaj zlostavljanja u BiH. Međutim, više čudi indolentnost društva, posebno komšiluka i socijalne službe, koji nikako nisu reagovali na zlostavljanje malog djeteta.
Advokat Ene Lipe, majke ubijenog dječaka, medijima je izjavio da je ona "u velikoj mjeri retardirana".
Takva izjava tjera nas da postavimo pitanje Centru za socijalni rad, policiji i sudstvu šta su čekali i zbog čega nisu na vrijeme reagovali.
Zašto je komšiluk, koji priča da je sve znao, šutio i nije obavijestio policiju i socijalnu službu, a ako jeste, zašto nadležni nisu reagovali?
Sad je kasno, majka, očuh, dedo i nana zatvoreni su. Sudit će im se, ali to neće vratiti nesretnog dječaka. Njegov mali i nesretni život je okončan!
Centar za socijalni rad Kantona Sarajevo nije zaštitio pravo na život jednog djeteta, nisu ni znali šta se dešava. Nije im niko, kažu, prijavio zlostavljanje.
Ova tužna priča, ovaj gnusni zločin, tjera nas da se zapitamo koliko je djece u BiH koja trpe zlostavljanje?
Vrijeme je da oni koji primaju platu u službama i centrima za socijalni rad počnu raditi svoj posao, da zanemare ispunjavanje upitnika i počnu raditi ono za šta su se školovali i zbog čega dobijaju platu, a to je da pomažu onima koji nisu u stanju sami sebi pomoći i kojima je potrebna zaštita.