Sva bahatost, nerad, neorganizovanost i neozbiljnost jedne države, u ovom slučaju BiH, najbolje se ogledaju u nepoštivanju ugovora koje potpisuje i koji nakon parafiranja sakupljaju prašinu u ladicama i na policama kojekakvih institucija.
Pored nepoštivanja vlastitih zakona i subjektivne primjene prava, BiH je možda i jedina zemlja koja se drznula da ne poštuje međunarodne ugovore i samo je pitanje vremena kada će joj se to obiti o glavu.
Jedan u nizu ugovora o kojima ama baš niko ne vodi računa jeste i Ugovor o članstvu u energetskoj zajednici, kojim se BiH obavezala da će u svoje zakonodavstvo i organizacionu strukturu implementirati sve ono što su i ostale članice uradile. Međutim, do danas taj je ugovor mrtvo slovo na papiru.
Pravdajući svoj nerad nacionalnim interesima, zvaničnici ove zemlje stvorili su okolnosti da građani BiH trenutno plaćaju najvišu cijenu gasa u Evropi, da monopolistički položaj elektroprivrede iskoriste za vlastito bogaćenje, a svaku veću energetsku investiciju unaprijed osude na propast.
Umjesto što se brinu za nacionalne interese, izabrani i imenovani predstavnici bi mogli običnim ljudima objasniti šta je to što donosi ispunjavanje Ugovora o energetskoj zajednici, lijepo reći narodu da će imati nižu cijenu gasa, konkurenciju na tržištu električne energije, koja će, za razliku od monopolističkog "deranja kože", možda ponuditi i niže cijene i slično. Građani Hrvatske već osjećaju prednosti implementiranog ugovora, pa im je tako nedavno od strane slovenačke kompanije ponuđena i do 15 odsto niža cijena električne energije za domaćinstva.
Dok god građani ne shvate da će imati daleko više koristi nego štete od implementiranih ugovora, nadležni će tražiti imaginarne krivce za neuspijehe.