Šta je još policiji potrebno da uhapsi napadače na srbijanskog premijera Aleksandra Vučića, nakon što su u javnost procurile desetine video-snimaka i fotografija na kojima se vide i lica napadača?
Desetine hiljada prisutnih svjedočile su pokušaju linčovanja i istražioci još, među masom tih ljudi, nisu pronašli dovoljno svjedoka koji bi im pomogli da se nekom, konačno, stave lisice na ruke.
Gospoda u plavim uniformama ili je krajnje nesposobna ili im neko ne dozvoljava da rasvijetle atak o kojem već danima bruji naš region, a njime su se bavili i mediji sa svih krajeva planete.
Šaka huligana dozvolila je da iz BiH još jednom u svijet ode užasna slika, kao da ovdje žive varvari, a ne civilizovan narod. Bačena je ogromna ljaga na državu, na svakog stanovnika, na žrtve, na Memorijalni centar Potočari, a još niko nije završio iza rešetaka.
Ukoliko neko pokušava da zataška cijeli događaj i sabotira istragu, treba da se stidi. Jer, svi su se nakon ovog incidenta u BiH složili da je načinjena velika šteta. Svima nama.
Preduslov za dobre odnose dvije države, koje moraju graditi suživot i bolju budućnost, a što manje se baviti prošlošću, svakako će biti i rasvjetljavanje kamenovanja koje je pretrpio šef srbijanske vlade.
Svako razuman osudio je ovaj brutalni čin i sve oči uprte su u policijske i pravosudne institucije u BiH. A ima ih koliko hoćete, što državnih, što entitetskih, što na nižim nivoima. I dajemo im vrtoglave cifre novca, mi ih plaćamo, našim novcem.
U iščekivanju da nadležni, konačno, istragu privedu kraju i javnosti saopšte epilog, ljudi u BiH i Srbiji trebalo bi da, što je više moguće, po strani ostave zapaljivu retoriku.
Sjetimo se samo šta je bilo devedesetih godina prošlog vijeka, prisjetimo se krvi i suza koje su prolivene. Još sve rane nisu zacijeljene, ali neće ni biti ako se nastavi sa prepiranjem. Ukoliko prije dvije decenije nismo bili dovoljno mudri, danas sigurno možemo biti.