Posljednjim ranjavanjem osamnaestogodišnjeg gimnazijalca Kenana Džulana u Zenici, bezbjednosne strukture treba da se zapitaju šta dalje te kako i na koji način zaštititi, ako ništa, barem učenike ove napaćene zemlje.
Momak (prema prvim informacijama, ni kriv ni dužan), kao i svaki srednjoškolac, otišao je s prijateljima na piće, a kada je izašao, pogođen je, ni manje ni više, nego pucnjima iz pištolja. Ima li razloga za uzbunu? Da li je bezbjednosna situacija stabilna? Kako je moguće da se usred bijela dana dešavaju oružani obračuni? Gdje je policija? Ovo su samo neka od pitanja koja već decenijama traže odgovore.
I poslije ove pucnjave biće potegnut niz pitanja. Političari će zarad političkih poena, a ne zbog bezbjednosti kritikovati policiju, dok će ta ista policija, koja i treba da snosi najveću odgovornost, statistički dokazivati kako je bezbjednosna situacija bolja i stabilnija nego prije, recimo, šest mjeseci. Statistika dika, što pomisliš to naslika!
Krajnje je vrijeme da s ulica budu uklonjeni nasilnici, ratnici i razbojnici, jer u godinama koje dolaze situacija će biti sve gora i gora. Na scenu stupaju djeca rođena u ratu, djeca ratnika, djeca kojoj je oružje dostupno na svakom ćošku države BiH, djeca koja su djetinstvo preživljavala, a ne živjela. Šta očekivati od te ratne djece nego nasilje i zaista je krajnje vrijeme da u vezi s tim pitanjem nešto bude preduzeto.
Prvi korak ka bezbjednijoj BiH je da ulice budu očišćene od oružja, a kako ovo uraditi, to je pitanje za vlast.