Zamislite da vas nešto zaboli u petak, a ljekar u vaše mjesto dolazi samo četvrtkom! Zamislite da vam djeca moraju pješačiti do škole četiri kilometra, iako je najkraći put do nje preko rijeke koja nema most. Zamislite da vam je podizanje penzije ili plaćanje računa skupi jednodnevni izlet jer u vašem gradu nema šaltera pošte i banke...
Zamislite da živite u 21. vijeku, ali na kraju svijeta, gdje je svaki luksuz misaona imenica, a posao privilegija malobrojnih. Možete li?
Ako imate problem sa "maštom", osvrnite se oko sebe i vidjećete da se otprilike tako živi u 16 izrazito nerazvijenih opština u RS. Tužna priča.
Podnaslov bi mogao da bude: "Sit gladnog ne vidi", ako uzmemo u obzir činjenicu da su ulaganja u ove opštine skromna da skromnija ne mogu da budu. Siromašne opštinske kase, čak i kada bi dublje u njih zagrabili, ne mogu da pokriju ni najosnovnije potrebe - izgradnju boljih puteva, trotoara, rasvjete, ambulanti, igrališta...
Stanovništvo rubnih dijelova Republike Srpske, glavni junaci ove priče, prkose svemu ovome, još o(p)stajući na svojim ognjištima.
Ni oni, ipak, ne znaju kakav će biti epilog. Nije malo onih koji slute tužan kraj - ako se ostvare najcrnje misli, rubni krajevi Republike Srpske ostaće pusti, ognjišta bez domaćina, oranice neobrađene, a šumsko bogatstvo će da koristi ko zna ko…
Kada bi birokrate bar jednom mjesečno svoje tople fotelje i udobna sjedišta automobila zamijenile "terenskim radom", ništa od ovoga ne bi bilo teško da zamisle, stave prst na čelo i odluče kako da pomognu. Vrijeme im ne ide u prilog.