Urbanistički zavod RS je prije čudne privatizacije bio kolektiv za uzor. Većinu zaposlenih činili su visokoobrazovani ljudi koji su slati na stalna usavršavanja, sarađivalo se s uglednim evropskim institutima, stvar prestiža je bilo raditi u zavodu u kojem su i plate bila iznad prosjeka u zemlji.
Međutim, kada su se 2003. godine državne i gradske vlasti odlučile da prodaju zavod, koji je na kraju završio u rukama predratnog automehaničara, a danas kontroverznog biznismena Jovana Vidovića, sve je krenulo naopako.
Zavod se od preduzeća koje je ostvarivalo veliki profit, kroz koji je punilo budžet RS i Banjaluke, pretvorilo u još jedno "preduzeće slučaj".
Umjesto da Zavod opsjedaju potencijalni investitori, stalni "klijenti" su postali inspektori raznih institucija. Gdje god se zagrebe u dokumentaciju Zavoda isplivaju naznake kriminala, utaja, mućki, nepravilnosti.
Tako u nizu Vidovićevih direktora pijuna, kako ih vole zvati radnici koji su inače u štrajku, postao je Goran Vajkić, koji je, kažu radnici, takav "stručnjak" za urbanizam da vjerovatno i ne zna šta radi Zavod i to u cijelom slučaju gdje je štošta viđeno i ne bi bilo čudno da čovek koji je krenuo da otpušta radnike, prijeti, zaključava zgradu u stvari i nije direktor jer niti je registrovan u Sudu niti je pokrenuo proces za upis.
Ovo bi morala biti zadnja kap u čaši da se lakrdija zvana Urbanistički zavod RS, koja nas je sve mnogo koštala, najzad okonča, da vlast konačno pokaže da je moćnija od jednog čovjeka koji očigledno može sve da vuče za nos.