Tarik Sadović sigurno nikada nije cupkao satima ispred neke od ambasada zbog vize. Sigurno to nije činio niko ni iz njegove porodice pa mu prenio kakav je to osjećaj.
Da je kojim slučajem tražio vizu za put u inostranstvo na isti način kao i bilo koji građanin koji želi da vidi svijeta malo dalje od BiH i susjednih joj zemalja, ne bi iz kaprica blokirao donošenje pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Agencije za identifikaciju dokumenata.
Šta je zapravo sporni pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta? Zašto se ne može prihvatiti? Da li zbog toga što se ne mogu usaglasiti koliko će biti novih birokrata na grbači poreskih obveznika, gdje će biti sjedište agencije ili čega već? Uostalom, građane to i ne treba da interesuje.
Ono što nas interesuje je činjenica da zbog tog birokratskog nadmudrivanja zasad nema ništa od biometrijskih pasoša, što je jedan od uslova za stavljanje BiH na bijelu šengen listu.
To znači i da zbog sitnih partijskih interesa Sadović i dalje stanovnike BiH želi da drži u nekoj vrsti geta iz kojeg mogu da izađu tek pošto plate i prebroje im bijela krvna zrnca.
I tako zahvaljujući kapricima pojedinaca, BiH nastavlja da kaska za okruženjem sve više i više. U Hrvatskoj vize već odavno nisu potrebne, Srbija i Crna Gora bi već ove godine mogle da se nađu na bijeloj šengen listi, a BiH... jednog dana. Pa, ko nam je kriv, mi smo ih izabrali.