Nedavno su vjerski poglavari kazali da više od 90 odsto sarajevske djece ide na vjeronauku, a slično je, vjerovatno, u cijeloj BiH.
Džamija i crkava nikad nije bilo više. Političari, sportisti, umjetnici kao i "obični" ljudi ne propuštaju priliku da javno iskažu svoju vjeru krsteći se ili učeći fatihu. Vjerske knjige štampaju se više nego ikad. Nema nijednog vjerskog praznika koji se nadugo i naširoke ne obilježava u medijima. Sve ovo je do prije dvadesetak godina, prije dolaska "demokratije" na naše prostore, bilo nezamislivo.
Međutim, u ovo naše vrijeme apsolutnih vjerskih sloboda postoji i podatak da su za šest mjeseci zabilježena 34 napada na vjerske objekte. Svakih nekoliko dana vjerski objekat nekog "manjinskog" naroda bude napadnut. Razbijeno staklu na crkvi, uriniranje po džamiji ili uvredljivi grafiti kao u nedavnom slučaju pravoslavne crkve u sarajevskom naselju Blažuj.
Kako je moguće da se u državi u kojoj skoro sva djeca idu na vjeronauku, a vjera ne silazi sa TV ekrana, dešavaju ovi nevjernički akti, kojih u komunističkom "nevjerničkom" vaktu nije bilo?
Problem je što u današnjem društvu nema zakona i pravde. Vjera je intimna stvar svakog pojedinca, ali je pravda, osim Božije, koja će tek doći na sudnjem danu, nešto što obezbjeđuje društvo tako što poštuje propisane zakone.
Da postoji pravda u današnjem društvu, bivšim učenicima koji su imali petice iz vjeronauke ne bi ni u ludilu palo na um da po pravoslavnoj crkvi ispisuju "Jedan je Allah". Ovosvjetovna pravda oličena u strogoj miliciji i nepopustljivim sudijama strogo bi kaznila ovaj nevjernički čin i svi budući vandali bi bili dobro upozoreni.